Drugi nastavak razgovora s autorom stripova, ilustratorom i dizajnerom Mirkom Ilićem

Treći nastavak razgovora s autorom stripova, ilustratorom i dizajnerom Mirkom Ilićem

Na Sa(n)jmu sudjelujete u programu posvećenom glasovitom američkom grafičkom dizajneru Miltonu Glaseru. Ujedno predstavljate monografiju „Milton Glaser: POP”, koju ste priredili zajedno s Beth Kleber i Stevenom Hellerom. Na koji su način u monografiji predstavljeni Glaser i njegovo djelo?

U monografiji su objavljeni njegovi radovi do 70-ih godina prošlog stoljeća. On je tih 70-ih napravio logo „I Love New York“, onaj sa srcem, i poslije toga je postao ikona grafičkog dizajna. Tako da se ovom prvom dijelu njegovih radova nije u tolikoj mjeri obraćala pozornost, a ni on ga nije previše spominjao. U prvom dijelu svog opusa više je bio ilustrator, a kasnije se najviše okrenuo dizajnu. Biti dizajner je ipak nešto ‘izdignutija’, recimo značajnija institucija, nego biti samo ilustrator. Ni u svojim knjigama nije objavio mnogo svojih starijih radova, između ostalog i zbog toga što se stalno htio pomaknuti negdje drugdje. Stalno sam mu govorio da i to mora objaviti u knjizi, ali iz kojekakvih razloga nije želio. Rekao sam mu da će jednog dana netko to ipak objaviti, i da bi bilo bolje da on sam kontrolira čitavu priču, nego da netko drugi odlučuje što i kako. Na to je uvijek umirao od smijeha, uz pitanje ‘pa tko će to objaviti?’. Kad bih mu odgovorio ‘ja’, počeo bi se smijati još više. Eto, na kraju sam napravio ovu knjigu. To je to. S tim da je u knjizi otprilike 40 posto radova koje ljudi nisu imali prilike vidjeti, a od toga je barem 20 posto radova koje nitko nikad nije vidio, a koje sam uspio pronaći i prikupiti. U tom smislu knjiga je veliko otkriće čak i ljudima koji misle da poznaju Miltona i njegov rad.

Monografija je dakle fokusirana na Glaserov ilustratorski i dizajnerski rad tijekom 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Može li se reći da je on ključno, a možda i prijelomno obilježio ilustraciju i dizajn u tim desetljećima, ne samo u Americi nego i na svjetskoj razini?

Da, sigurno je imao utjecaja. Recimo, željeli su da napravi omotnicu albuma „Yellow Submarine“ benda The Beatles, jer im se svidio njegov stil. No on je očito zaključio da bi to mogao biti prenaporan posao, pa je odbio. Taj angažman je preuzeo Heinz Edelmann (češko-njemački ilustrator i dizajner, op. J. G.), koji je kasnije u svojoj biografiji rekao da ga je dizajnirao prema estetici Miltona Glasera. Njih dvojica su poslije bili i prijatelji. Prema tome, uvijek je postojao direktni ili indirektni Miltonov utjecaj. Njemu je početkom 80-ih u Zagrebu priređena velika izložba. U to vrijeme smo svi znali njegove radove, ali što je najsmješnije, nismo uvijek znali da je nešto napravio baš Milton Glaser. Poznavali smo njegove radove, ali tek kasnije smo za neke zaključili da ih je napravio baš on. Naime, često je radio stvari koje su međusobno bile vrlo različite, pa niste mogli shvatiti da postoji osoba koja tako dobro radi u toliko različitih stilova. On i ja smo bili prijatelji, umro je u lipnju 2020., a ja ga svakako smatram jednim od najutjecajnijih ilustratora i dizajnera u posljednjih 50 godina. Ima ih, ili bilo ih je mnogo. Neki su dali manji doprinos ilustraciji i dizajnu, neki veći, ali vrlo rijetki toliko velik kao on.

Od 1954. godine, kad je suutemeljio legendarni Push Pin Studios, do kraja 70-ih, Glaser je ilustrirao nepregledan broj naslovnica knjiga i magazina, omota albuma, plakata i općenito reklamnih sadržaja. Može se reći da je on definirao zaseban vizualni i izvedbeni stil koji je jednako efektan ostao do danas.

Da, potpuno se slažem. Gledati ga kako radi bilo je nevjerojatno iskustvo. Na neki način sve je radio lako. Bez obzira bila riječ o logou za predsjednika Amerike, ili logo za neku lokalnu trgovinu u kojoj se nešto sitno prodavalo, u njegovoj ulici. On je to uvijek ta-ra-ra-ra… i gotovo…

Što bi se reklo, kao u valceru?

Da, da. On bi to spontano napravio, naizgled bez mnogo razmišljanja. Ali, on je prije toga napravio na tisuće radova, i imao je veliko znanje i iskustvo. Osim toga, bio je jedan od obrazovanijih dizajnera. Dizajneri su poznati po tome da nisu uvijek osobito obrazovani… (smijeh)… a ilustratori još manje. Tako da, kad biste ga gledali sa strane, pomislili biste da radi olako. Moramo imati na umu da, s obzirom na toliku količinu radova i na toliko iskustvo, nikad nije imao tremu. Ne bi ga opterećivalo to što recimo nešto radi za ured predsjednika. Ne, jednostavno bi napravio što se od njega tražilo. I to bi bilo to.

Naslovnicu monografije krasi jedan Glaserov rad iz 1967. godine, naslovnica The World Journal Tribune Magazinea od 29. siječnja te godine. Na njoj sve pršti od fantazmagoričnih oblika i boja, pogotovo ružičaste i crvene. Glaser je savršeno znao pogoditi i opisati duh jednog vremena, u ovom slučaju hipi-pokreta.

Da. I ta naslovnica govori o utjecaju halucinogenih droga na čovjeka. Ali iz prve ruke znam da ih Milton nikad nije probao.

Izgleda kao vizualizirani LSD…

Upravo tako. To jest LSD. Ali znam da on nikad nije probao ne samo LSD, nego ni marihuanu ni bilo što drugo. Međutim, u svojoj imaginaciji mogao je prikazati kako to izgleda. Toliko uvjerljivo da su čak i oni koji su koristili LSD govorili ‘to je to!’. I onda bi se od toga radili plakati, itd.. Čak i neki umjetnici koji su na zapadnoj obali Amerike radili ‘psychedelic art’ priznaju da su bili pod utjecajem LSD-a, ali i Miltona Glasera… (smijeh)…

Najbliži Glaserov suradnik u to doba bio je Seymour Chwast. Njihova suradnja u knjizi se uspoređuje s onom Paula McCartneyja i Johna Lennona, uz dodatak da su oni bili važniji za grafički dizajn nego Lennon i McCartney za glazbu.

Ali ne zbog toga što u grafičkom dizajnu onog vremena nisu postojali The Rolling Stones. Ili što nije postojao Jimi Hendrix, odnosno djelovala je prilično mala skupina ljudi. Seymour Chwast sad ima 92 godine, i mislim da još uvijek radi. Što je jako lijepo. Oni su obojica stalno radili, Milton doslovce do posljednjeg dana. Chwastu je nedavno objavljena knjiga za djecu, i on bi uistinu mogao ne raditi. Međutim, potpuno mu je jasno da je upravo rad svrha njegova života. Ako bi ga se usporedilo recimo s Paulom McCartneyjem, kad već spominjemo Beatlese, on je uistinu prije mnogo vremena mogao prestati raditi. Ali ako ste zaista iskreni muzičar, i dalje morate komponirati i svirati. Čak i ako to što radite nije kvalitetno. Jednostavno, jer u sebi imate tu potrebu. To je dio svrhe vašeg života, to što volite raditi. Prema tome, takvi ljudi nisu u situaciji da se moraju umiroviti i otići loviti ribu, jer nikad zapravo nisu ni željeli ići u penziju i loviti ribu. Uvijek su željeli raditi upravo to što rade.

Brojna su Glaserova antologijska djela. Tu je glasoviti logotip New Yorka I Love New York, koji ste spomenuli. Tu je portret Boba Dylana za omot njegova albuma „Bob Dylan´s Greatest Hits” iz 1966. godine, koji je nastao dok se glazbenik nakon teške prometne nesreće borio za život. Glaser je često portretirao Georgea Bernarda Shawa, a ilustrirao je naslovnice brojnih knjiga Herrnana Hessea. Koje njegove radove vi smatrate najuspjelijima?

Pošto smo spomenuli Beatlese, to je otprilike kao da me pitate koja mi je njihova pjesma najdraža. Ovisi o kojem trenutku se radi, o kojoj temi i zašto je nešto napravljeno. Recimo, uz određenu glazbu se zaljubite u predivnu osobu, iz nepoznatog razloga, i ta pjesma vam postaje draža od nekih drugih. Što se konkretno Miltona tiče, vrlo su mi drage neke njegove siluete koje je radio za Push Pin Magazine. Predivne su mi zbog toga što izgledaju gotovo kao japanski crteži. Napravljeni su u crno-bijeloj tehnici s razlijevanjem tinte, što ne možete kontrolirati. Ali ta ljepota oblika se još uvijek vidi, unatoč brzini kojom su rađene, odnosno brzini oslikavanja. One su mi jako drage, bliske su mi srcu.

Glaser je bio izuzetno utjecajan umjetnik. Je li se u ono vrijeme njegov utjecaj osjećao u hrvatskom i ondašnjem jugoslavenskom dizajnu i ilustraciji? Recimo u stvaralaštvu Mihajla Arsovskog?

Bojim se da on nije mnogo utjecao na Arsovskog, osim što je Arsovski imao nešto slično push pin tehnici. Push pin se s modernizma vratio na nekakav viktorijanski period, i zbog toga su se vrlo često znali raditi kolaži od viktorijanskih slova koja bi se složila na novi način. Tu bi se nešto moglo vidjeti kod Arsovskog, kad on uzme neka stara slova i složi ih nekako drugačije. Međutim, Glaser i Chwast su bili mnogo ilustrativniji od Arsovskog. Jer, on je radio crno-bijele plakate za teatar &td, a ti plakati su mi najdraži. U Americi su se takve stvari radile za mnogo veću skupinu ljudi, nešto manje sofisticiranu, pa su se njih dvojica morala zadovoljiti nekakvim dodatnim bojicama, i tako. Dakle, svatko je radio neku svoju verziju onoga što je smatrao dobrim dizajnom. S tim što ja duboko vjerujem da je Arsovski duboko cijenio Glasera, kao što svatko od nas mora cijeniti onoga tko je prije nas ostvario neku putanju, pa je sad mi nastavljamo i proširujemo. A Milton i Chwast su zaista napravili putanje, odnosno utrli putove u raznim smjerovima kroz ovaj snijeg i smet koji nam se desio… (smijeh)…

Vaš profesionalni, pa onda i privatni život, intenzivno su obilježili poznanstvo s Glaserom i suradnja s njim. Možete li se prisjetiti svog odnosa s njim, i u onoj zgradi u New Yorku u kojoj su vam poslovne prostorije bile na susjednim katovima?

Gledajte, zvuči smiješno, ali mi to ne zovemo poslovnim prostorijama, jer bi u tom slučaju to što radimo morao biti posao. Nama to nije posao, više nam je hobi ili igra. Glaser nije imao djece, a ja sam izgubio oca, tako da smo se često zafrkavali da sam ja njega usvojio kao oca. Mi smo imali vrlo lijep odnos. Jedno drugom bismo komentirali radove, zato što smo obojica znali da ćemo si dati iskrena mišljenja o nečemu. Koliko god vi bili uspješan umjetnik, ipak vam treba nečiji komentar. Ako vam se taj komentar ne svidi, zaključite da dotična osoba ne zna što govori, a ako vam se svidi. to vam je potvrda da radite dobro i da ste u pravu. Mi smo se svakodnevno viđali i po desetak puta, a otprilike svakog drugog ili trećeg dana bismo zajedno otišli na ručak. Dugo bismo razgovarali, ali za ručkom nikad nismo pričali o dizajnu, što je bilo jako lijepo. Možda bismo se minimalno dotakli dizajna, ali smo uvijek razgovarali o politici, o socijalnim stvarima, itd.. O dizajnu bismo razgovarali samo kad bismo jedan drugom pokazivali konkretne radove i pitali onog drugog za mišljenje. Jer postoji život i izvan dizajna. Dizajn je mali segment života. On je nama bitan, ali većini ljudi zapravo nije.

Ili ljudi jednostavno nisu svjesni koliko im je bitan?

Da, to je istina. Međutim, ni on niti ja nismo bili umišljeni da pomislimo kako je dizajn nešto što će promijeniti svijet.

Kakvim vidite status ilustracije i dizajna u današnjem vremenu? S jedne strane dominiraju vizualnost, fotografije i kratki video-klipovi, a s druge strane sve je nekako trivijalno, instantno i brzo potrošno. Kakva je budućnost ilustracije i dizajna?

Mislim da je briljantna! Najviše zbog toga što se ljudi sve više oslanjaju na vizualno, a nažalost sve manje čitaju. Jedini problem je što je u dizajnu uvjetno uvijek bilo – ovo će biti preteške riječi – 80 posto smeća, plus 20 posto dobrih radova, među kojima 5 posto briljantnih. To je i danas tako. Ali, budući da se sve povećalo stotinu puta, i smeća ima toliko više, pa je teže pronaći dobre radove. Ali se itekako isplati potruditi. Međutim, uistinu mislim da smo u razdoblju ekspanzije kvantitete dizajna. No svi ti klinci koji crtaju, u njihovim radovima se ipak počinje pojavljivati kvantiteta. Barem se nadam da je tako.

Znate li možda ima li izgleda da knjiga „Milton Glaser: POP“ doživi i hrvatsko izdanje?

Nema izgleda, jer mi smo premali svijet. Dizajneri ne kupuju knjige, niti ih čitaju, osim ako ne zaključe da mogu nešto posuditi od nekog autora. Tako da je jednostavnije posuditi knjigu i skenirati one radove koji nekog zanimaju. Ali barem 50 posto tih radova je iz moje arhive, raedova koje sam u međuvremenu poklonio različitim institucijama. Smatram to katalogom za buduće generacije. Sve ono što sam istraživao i pronalazio po svijetu nalazi se u jednoj knjizi, pa ako netko jednog dana bude želio studirati Miltona, postoji knjiga o jednom razdoblju njegova života.

Razgovarao Josip Grozdanić