Drugi dio razgovora s Krešimirom Zimonićem, suscenaristom i crtačem stripa „Nokak“ koji je dostupan u integralnom izdanju

Drugi dio razgovora s Krešimirom Zimonićem, suscenaristom i crtačem stripa „Nokak“ koji je dostupan u integralnom izdanju

Strip „Nokak” izvorno je bio zamišljen kao parodija žanra herojske fantastike, odnosno žanra mača i magije. I samo ime junaka, odnosno antijunaka Nokaka asocira na Conana. Nokak je isprva trebao biti negativac, ali je već u prvoj epizodi „Čudovište iz Čuda” promijenio predznak. Zbog čega?

Rastislav Durman je zaključio da je tako bolje. Kad Nokak ubije nekog zmaja s više glava, pronađe jaje iz kojeg izleti novi mladi zmaj, odnosno mlada ženka, pa on na neki način postane njezin roditelj. Tako da je to jednim dijelom i priča o roditeljstvu. Dok se Nokak bavi dijeljenjem pravde, ona ostaje zapuštena i postaje pankerica i darkerica. Ima dvije glave, a nacrtao sam da jedna bude hippie s dugom kosom, dok druga ima pankersku frizuru. To se u ono vrijeme svima svidjelo. Kad počne priča o roditeljstvu, Nokak napušta taj herojski posao koji ga odvlači od obitelji, i na kraju više nema nikakve veze s Conanom. Mi smo ga zavoljeli kao lika, a ja sam u jednom trenutku dodao jednog epizodnog lika, nekakvog Eskima. Nije mi se sviđalo to što u stripu nema ženskih likova, a uvijek sam volio crtati žene. Zbog toga sam Eskima izveo tako da on zapravo bude Eskimka, i da s vremenom postane jedan od najvažnijih likova. Kao nekakva majka, pa Balishtar i zmajica budu ljubomorne jedna na drugu, jer svaka Nokaka želi za sebe. Tako da nam je to bilo prilično zabavno. Sama priča je nastajala i mijenjala se u hodu, tijekom vremena i rada na stripu.

Nokak je dakle na početku trebao biti parodijski antijunak, pojednostavnjeno grub i naivan, ali je ubrzo dobio nijanse i postao srdačan, empatičan, dobronamjeran i osjetljiv. Ponekad mu se čak omakne i pametan zaključak. U tekstu Rastislava Durmana objavljenom u integralnom izdanju, može se pročitati da ste vi u dobroj mjeri zaslužni za takvo obogaćivanje lika.

Kad bi mi nešto bilo neduhovito ili dosadno za crtanje, ubacio bih neku svoju ideju, a on bi to prihvatio. Ono što je zgodno, Nokak se zapravo ne želi baviti dijeljenjem pravde, pa razbojnici koji su mu i sami dolazili da ih kazni shvaćaju da to više ne moraju. Tako oni preuzimaju vlast. Nakon toga dođe do invazije izvanzemaljaca itd., i počne borba za vlast. To je zanimljivo i u današnjem vremenu, kad imamo višestranačje i kad se stranke međusobno nazivaju bandama i još kojekako. Serijal „Nokak“ je kreiran u prošlom vremenu, ali je svakako aktualan i danas. Lako je povući paralele, od toga da su kriminalci kao na vlasti, oni narod pljačkaju porezima, što je sad legalno za razliku od nekad… Evo i sad mi je smiješno kad se toga sjetim. Durmanov scenarij je stvarno bio duhovit, i danas odlično funkcionira.

Durman piše i da ste vi umetanjem različitih detalja i motiva bili zaslužni za to što je strip od početne parodije sve intenzivnije skretao prema satiri i groteski?

Moguće je, da. Ali to je bio zajednički projekt, jedini strip koji sam radio po scenariju nekog drugog i jedini serijal kojeg sam kreirao. Napravio sam i adaptaciju „Priča iz davnine“ Ivane Brlić-Mažuranić, ali naravno da nije ona pisala scenarij…(smijeh)… Sve sam napisao sam, a to ne bih radio da mi nije bilo zanimljivo. Takav je slučaj i sa svim ostalim mojim stripovima.

Kad danas čitam strip „Nokak”, rekao bih da su upravo satira i groteska zaslužne za njegovu trajnu svježinu i atraktivnost. One nisu vezane samo za vrijeme u kojem je strip nastajao, za neke tada aktualne teme i motive, nego su i svevremenske i univerzalne.

Pa da. Recimo, spomenuo sam porez kojim vlast u stripu pljačka stanovništvo. U ono vrijeme porezi kod nas nisu bili osobito važna tema. U međuvremenu, s dolaskom demokracije i kapitalizma to se promijenilo. Danas smo svi svjesni poreza, svi smo porezni obveznici. Danas je taj motiv aktualniji nego što je bio kad smo Durman i ja stvarali strip. Kad sam nedavno ponovo čitao strip, iznenadilo me je koliko je on suvremen i univerzalan. Nije trebalo ništa posebno mijenjati u tekstu, možda tek dvije ili tri fraze koje smo zamijenili novijima i aktualnijima. U svakom slučaju ništa bitno.

U popratnom tekstu u integralu pišete o tome kako je „Nokak” nastao nakon razdoblja s kraja 70-ih, u kojem ste intenzivno istraživali i eksperimentirali s crtačkim stilovima i autorskim izrazima. U njemu je vaš stil već rekao bih konstantan i prepoznatljiv, onakav kakav poznajemo iz drugih vaših stripova kakvi su „Zlatka”, „Spore”, „Luna” i „Priče iz davnine”. Koliko vam je rad na „Nokaku” tada bio izazovan i, ako se tako može reći, uzbudljiv?

Zbog gustog scenarija, odnosno mnogo dijaloga, odmah sam odlučio da forma stripa bude klasična. Dakle, četiri kaiša s po tri ‘slike’ na tabli, da bi se priča ispripovijedala. U mojim drugim stripovima volio sam drugačiji likovni pristup, s velikim slikama i sličnim. U tom smislu „Nokak“ možda nije toliko atraktivan u vizualnom, odnosno likovnom smislu, ali je narativan. Zbog toga je lako čitljiv, što se pokazalo kao pametna odluka jer je morao izlaziti u dnevnim nastavcima u Večernjem listu. Ostali moji stripovi, odnosno table, su takve da ih se ne može izrezati u dnevne kaiševe. Takav pristup mi je bio uzbudljiv i zbog toga što sam se prvi put osjetio kao pravi crtač stripova (…smijeh…), jer nisam eksperimentirao. Kad u radu eksperimentiraš, ti si nekakav umjetnik. Međutim, ovo je bio klasičan strip koji, da se razumijemo, nije bilo jednostavno raditi. Inače mi je draže raditi nešto drugo ili nekako drugačije, pa sebi ugađam i radim ono što volim. Ali ovdje sam po zadatku morao sad napraviti ovo, sad ono… pa uvesti neke nove likove, jer stalno se nešto događa. To je izazovno za crtanje, tako da mi je rad na „Nokaku“ svakako bio uzbudljiv.

Prve dvije epizode serijala, „Čudovište iz Čuda” i „Gospodari grada Klehara” objavljene su u strip-časopisu Stripoteka 1979. i 1981. godine, a četverodijelna „Akademija za ale, aždaje i čudovišta” u Večernjem listu i strip-magazinu Patak 1988. i 1989. godine. Kako je serijal dočekan tada, u vrijeme objavljivanja, od čitatelja ali i od kritike? Ako se sjećate…

Mislim da nije bilo nekih posebnih kritika. Zapravo griješim, ipak jest. Kad su epizode koje spominjete objavljene u Stripoteci, a to je bilo vrijeme u kojem se mnogo govorilo o Novom kvadratu i angažiranom stripu, jedan novinar je napisao kako ti mladi navodno žele biti avangardni, a u stvari jedva čekaju da se uvale u nekakav komercijalni list. Kao primjer su navedeni baš „Nokak“ u Stripoteci i ja kao autor. U ono vrijeme na komercijalni strip se gledalo drugačijim očima. Otprilike u smislu ‘prodao si se’. Ali objavljivanje u Večernjaku je jako dobro prošlo. Neki čitatelji su čak izrezivali pojedinačne kaiševe i spremali ih. Mislim da je presudan za to bio upravo lik zmajice pankerice, koju sam spomenuo.

Ovog izdanja možda ne bi bilo da nije nekoliko vrijednih suradnika koje izdvajate. Ponajprije Vandu Čižmek i Davora Schunka, ali i Stjepana Micaka, Matiju Pisačića i Vjeku Đaniša, u čijoj biblioteci Kvadrat je „Nokak” i objavljen.

Pišući pogovor za ovo izdanje napisao sam zahvalu, jer se tako uglavnom radi u sličnim izdanjima. Vanda Čižmek je radila pripremu za tisak, ali budući da sam ja do zadnjeg momenta nešto dorađivao, pronalazio sam neke greške, stalno se morala mijenjati i ta priprema. Stjepan Micak je pomogao oko skeniranja. Skenirao je spomenute epizode iz Stripoteke, jer nažalost nemam sačuvane originale. Nije ih samo skenirao, nego i doradio i upisao tekst. Tako da je itekako pomogao u pripremi. I Matija Pisačić je bio itekako vrijedan i značajan suradnik, a naravno i Vjeko Đaniš.

Spominjemo dakle biblioteku Kvadrat i agilnog Vjeku Đaniša. Kakvim vidite trenutačno stanje u domaćem strip-izdavaštvu? Kakav je tretman domaćeg stripa i strip-autora u hrvatskoj kulturi općenito?

Rekao bih da je bolje nego ikad, barem što se tiče priznavanja stripa kao medija. Ministarstvo kulture i medija i strip stimulira u okviru potpore književnicima. Strip je uvršten u taj program, pa autori svake godine dobivaju određenu stimulaciju za rad na stripovima koji su tek u nastanku. Također se provodi i otkup stripova za knjižnice, a autori dobivaju čak i neke male postotke od posudbi. Dakle, stanje je generalno dobro. Jedino što stripa u novinama nema puno, praktički uopće. Novine su se promijenile, a s njima i čitalačka publika, odnosno navike čitatelja. Stripa ima dosta na internetu, a i sami autori se okupljaju pa nešto izdaju, fanzine i tako. I za to se zna dobiti potpora. Jasno da su sve to male naklade u odnosu na nekadašnja vremena o kojima smo govorili, oko 500 do 600 primjeraka. Ali uglavnom se to nekako proda i ‘pokrije’. Stripovi se sada rade i na akademijama, na školama primijenjene umjetnosti, dakle ušao je u nastavne programe. Time smo zadovoljni, osobito u odnosu na vrijeme kad su nastajali „Nokak“ i slični stripovi. Tada je strip još uvijek bio tretiran kao šund, kao nešto recimo nepodobno (…smijeh…), a sad je priznat. Nekima je zbog toga drago, recimo meni, ali neki pomalo i žale za onim vremenima kad je strip bio komercijalan. Dakle, kad su ga čitale stotine tisuća ljudi, kad je bio jeftin i mogao se kupiti na kiosku. Sad su knjige kao ovo integralno izdanje „Nokaka“ nekima možda i preskupe. Ali to je jednostavno tako, svako vrijeme nosi svoje.

Razgovarao Josip Grozdanić