Prvi dio razgovora s autorom stripova i animiranih filmova te ilustratorom Matijom Pisačićem
Prvi dio razgovora s autorom stripova i animiranih filmova te ilustratorom Matijom Pisačićem
Prošlu 2025. godinu domaće strip-izdavaštvo u dobroj mjeri je obilježilo izdanje „Psihotična mjesečeva sonata” autora Matije Pisačića, knjiga koja predstavlja neobičan i atraktivan križanac više umjetnosti, odnosno umjetničkih izraza. Osim pregleda ili rekapitulacije dijela autorovih radova na području stripa nastalih tijekom posljednjih 20-ak godina, izdanje sadrži i objašnjenja kako su nastali pojedini stripovi, te niz bilješki i posveta određenim ljudima i autorima koji su Pisačiću važni i bliski. Kao poseban dodatak tu je i dramska igra u tri čina „Vesta za nevjestu”, koja se može pročitati, ali i poslušati na YouTubeu preko QR koda. Matija Pisačić stripom se bavi već 30-ak godina, kao samostalni autor te kao član umjetničkih skupina Kolektiv Varijete Radikale i Emisija emocija. On je i plodan animator, autor zapaženih i nagrađivanih animiranih filmova „Fantastična odiseja doktora Zodiaka”, „Čoban” i „Pustolovine Glorije Scott: Umorstvo u katedrali”. S njim razgovaramo o svemu tome, ali ponajviše o aktualnoj „Psihotičnoj mjesečevoj sonati”.
Počnimo od forme: kako biste definirali vaše izdanje “Psycho Moon Space Abbey”, odnosno “Psihotična mjesečeva sonata”. Nije riječ samo o stripu, ili o čistom stripu: tu je i nekoliko bilješki, objašnjenja kako su nastali pojedini stripovi, posvete određenim ljudima i autorima, dramska igra u tri čina koja se može slušati, ali i čitati kao fiktivna knjiga nekadašnje biblioteke Vjeverica. Zbog čega ste izabrali takav koncept, i kako je on nastao? Ili nastajao?
Izdanje je zapravo na neki način imitacija strip-časopisa. Jednostavno, pripadam generaciji koja je na kioscima kupovala strip-magazine i časopise, i želio sam napraviti album koji podsjeća na neki magazin. Između ostalog, prisutni su i različiti pristupi stilovima crtanja, zbog toga što mi je to u određenoj mjeri pojednostavilo rad na duljem stripu, jer sam ga razlomio na više kratkih cjelina. Igrao sam se s različitim stilizacijama, iako bi netko rekao da sam možda svugdje prepoznatljiv, u svim tim poglavljima. Ali, za mene su to bili neki različiti pristupi koji su mi omogućili da ne moram razmišljati o duljoj cjelini s kojom sam suočen, o stripu od 200 stranica, već mi se činilo kao neki poduzetan korak. U tom smislu to je bila neka jednostavnija forma, parcijalizacija odnosno podjela na manje cjeline. Između ostalog čak i sam format tiska s mekim koricama, inzistirao sam na tome da budu meke korice jer mi se čine prijemčivijima čitateljima, nekako ugodnije i toplije. Pomalo zazirem od tvrdih korica, makar autori vole staviti svoje stripove među tvrde korice. Međutim, meni to djeluje hladno. Mislim da je moje izdanje pristupačnije čitateljima, a želio sam i koketirati sa šund-literaturom, s pulp-izdanjima. I onda je sve nekako krenulo kroz tu prizmu, da izgleda kao nešto što je svima dostupno. U krajnjoj liniji, i cijena je pristupačna: 15 eura za 200-tinjak stranica, stvarno izgleda kao nekadašnje izdanje koje se moglo kupiti na kioscima.
Moglo bi se reći da je ovo nekakav pregled, ili rekapitulacija, vašeg rada na polju stripa u posljednjih 20-ak godina. Stripovi su dakle različite duljine, crtani su kako kažete različitim stilovima, malim dijelom razlikuju se i poetike. Je li pogrešno reći da je ovo na neki način knjiga vašeg sazrijevanja kao strip-autora?
Ne znam, možda. Kad gledam unatrag, to je 20-ak godina, kako ste rekli, ili je riječ o rasponu između 15 i 20 godina. Ponekad se može činiti da sam ‘krpao’ izdanje da bih mogao ispuniti formu od tolikog broja stranica, ali stripovi zapravo jesu povezani na neke neobične načine. Između ostalog, kroz neke likove kakav je recimo Pero Kvesić, koji se pojavljuje u više stripova. U jednom dječjem stripu kojeg sam radio tijekom posljednje dvije godine on je nekakav antagonist. Pa onda glavni lik Drex Drexler, kad sad naglas izgovorim njegovo ime čini mi se banalno, ali to je također u kontekstu tog pulp-pristupa.
Mene recimo asocira na Dexa Dextera, sporedni lik iz sapunice „Dinastija” koja je 80-ih godina bila izuzetno popularna.
To nisam znao. Vidite, baš mi je zanimljivo. Knjiga je prepuna različitih citata, ali to mi je promaklo. Jedan dulji dio stripa, te space-opere, izvorno je prije nekoliko godina objavljen u OHOHOzinu. Za ovo izdanje sam ga donekle izmijenio, obojao sam ga jer je u OHOHOzinu objavljen u crno-bijeloj formi. Uz to sam dodao neke table, proširio sam to poglavlje. I promijenio sam ime glavnom junaku, koji se izvorno zvao Mario. To je bio moja posveta talijanskom redatelju Mariju Bavi, jer su u stripu neki citati iz njegovog filma „Planet vampira” („Terrore nello spazio”) iz 60-ih godina. U početku je to dakle bio hommage njemu, ali iz nekog sasvim subjektivnog razloga nije mi se dalo crtati strip o liku koji se zove Mario, pa sam izabrao ime Drex Drexler, jer sam njega već ranije crtao u nekim stripovima. To mi je onda omogućilo da i te stripove s privatnim detektivom Drexom Drexlerom mogu uvrstiti u sam album. Na kraju je pred čitateljima neobičan, razbarušen album koji ima neke poveznice koje možda nisu toliko čvrste na prvi pogled, ali ipak se suptilno provlači neki motiv. Recimo, motiv pletenja se nenametljivo provlači kroz čitavi album. Tako da sam iz različitih motiva svojih stripova naposljetku ispleo jednu novu cjelinu.
Dakle, lik koji povezuje većinu stripova, odnosno priča, je Drex Drexler. On je vrlo neobičan junak, bolje rečeno antijunak. Nema sreće s djevojkama, kad se baka razboli mora se presvlačiti u njezinu odjeću i vješati rublje. Ali onda upadne u vrtlog događaja koji će ga odvesti i u svemir, na tamnu stranu Mjeseca. Kako i koliko dugo je nastajao sam lik?
Taj lik je zapravo kreiran dosta brzo, i to nakon što sam u razgovoru s jednim prijateljem doznao za njegovu fobiju. I on je autor stripova, pa sam ga na neki način ucijenio da ću ja napraviti strip o tome, ako on već neće. Ta njegova fobija činila mi se kao apsurdni problem koji barem graniči sa šovinizmom, ako čak nije uronjen u njega. Jednostavno, njemu je pretpostavljam zbog susjeda bilo neugodno obavljati poslove koji su rodno određeni, recimo tako. Budući da sam znao da mu se baka nedavno odselila iz stana, predložio sam mu da na sebe stavi bakinu odjeću i sve obavi, pa da za to nitko neće doznati. Zbog toga mi se između ostalog nametnuo i naslov „Psiho”, kao citat na Hitchcocka. Tako da je lik brzo kreiran, iako sam neko vrijeme imao problema s tim kako ga vizualizirati. U originalnoj verziji bio je dosta ljepuškast, pa sam ga u radu na albumu odlučio izmijeniti, jer mi nikako nije sjedao.
Također, u njegovoj vizualnoj prezentaciji umetnuo sam i jedan motiv iz animiranog filma „Pustolovine Glorije Scott: Umorstvo u katedrali”, koji sam realizirao s Mimom Simić, Jasnom Žmak i Tvrtkom Rašpolićem, te s Bobanom Savićem (GETOM) koji je radio scenografiju. To je motiv flastera na nosu, koji mi se svidio i koji sam iskoristio kod novog Drexa Drexlera. Kad se sve to uzme u obzir, reklo bi se da je njegovo kreiranje dugo trajalo. Ali, u načelu nastao je dosta spontano, i na neki način je parafraza europske znanstvene fantastike, pri čemu mi odmah na pamet pada roman „Vodič kroz galaksiju za autostopere” Douglasa Adamsa. U oba djela glavni junak, koji je zapravo antijunak, na sličan način mimo svojih želja jednostavno bude uvučen u svemirsku avanturu.
Utjecaji su vidimo različiti, kako vi i nakladnik Saša Paprić navodite u predgovoru, odnosno pogovoru: od filmova “Grimizna ruža Kaira” Woodyja Allena i “Terrore nello spazio” Marija Bave, do svih zamislivih nostalgičnih i pop-kulturnih detalja kao što su Zastava 750, Josip Broz Tito i Orson Welles, Marko Brecelj i Pero Kvesić. “Psihotična mjesečeva sonata” kao da je neka vrsta spomenara na sve ono što vas je oblikovalo i što je na vas utjecalo?
Da, to je definitivno točno, i mislim da čak na određeni način predstavlja problem za mlađe generacije koje će možda strip uzeti u ruke. Ako će biti čitan, vjerujem da će njegova publika biti ljudi srednje i starije generacije. Ljudima barem mog uzrasta koji mogu prepoznati sve te motive. Mlađi ljudi mnogo toga ne mogu iščitati iz konteksta, ne mogu prepoznati reference. Unatoč tome, iako mi je nezahvalno govoriti iz vlastite vizure, mislim da je strip čitak i bez mogućnosti prepoznavanja. U mom bavljenju stripom konstanta je to da se bavim nekim motivima iz mladosti, nekim medijskim i pop-kulturnim fenomenima iz bivše države. Zapravo, svaki strip mi je nekakav citat i odnosi se na neko poglavlje iz moje mladosti. To su mi nekakvi motivi koji su praktički postali sastavni dio mene. Ne mogu se riješiti tih citata, a to bi mi čak moglo prouzročiti probleme ako bih strip želio objaviti negdje u inozemstvu, izvan Hrvatske i bivše Jugoslavije. Ne znam bi li čitatelji ‘vani’ uopće mogli prepoznati o čemu ja tu radim strip, odnosno o čemu se u njemu uopće radi.
Izdanje obiluje referencama, pa i autoreferencama. Pišete i o tome kako je nastala i zbog čega. Referenca koja mi se čini najočitija već na prvu loptu su “Doživljaji Johna Difoola” Alejandra Jodorowskog i Jeana Girauda Moebiusa. Kao da su Drex Drexler i sve ono što mu se događa parafraza Johna Difoola i njegovih pustolovina. Ili posveta tome?
Da, to je također nešto čega se ne mogu otarasiti. Ne znam je li mi bila greška to što sam u mladosti bio toliko fasciniran Moebiusom, zbog čega je dio njegovog rukopisa ušao u moj. Naravno da je Moebiusa nemoguće nadmašiti, ma i uopće ga dostići. Volim i Zorana Janjetova, koji je obožavatelj Moebiusa i njegov apsolutni imitator. Rekao bih da se to na kraju pokazalo kao neko prokletstvo. Postalo je sastavni dio mene, mog rukopisa. Jodorowsky također, da, više puta sam čitao „Inkala” i ostale stripove koje je radio s Moebiuseom, kao i one koje je radio s drugim autorima. Tako da su to dvojica umjetnika koji su jako utjecali na mene, i neobično mi je da sam tek kad je Moebius umro otkrio da smo rođeni istog datuma. Čini se da je toliki njegov utjecaj na mene jednostavno bio neizbježan. On se vidi čak i u mom animiranom filmu „Čoban”, kojeg sam napravio 2014. godine. Ponekad se čak i iznenadim kad shvatim da je nešto što sam napravio jako slično Moebiusu, ili da mu je na tragu.
Kad smo kod Jeana Girauda Moebiusa, njemu jednim dijelom dajete posvetu i u crtežu. Neke table su me snažno asocirale na njega, recimo one u velikoj prostoriji u koju Drex upadne, a čiji je pod prekriven novcem.
To je ustvari neobično, jer u temeljima te table je ilustracija iz jednog storyboarda koji sam radio za reklamnu agenciju. Imam veliki broj takvih storyboarda koje sam prije više godina radio za različite agencije, sačuvao sam ih u računalu. Kad sam u ruke uzeo konkretni storyboard, zaključio sam da možda ipak nisam pretjerao kad sam ga nakrcao detaljima, da je trud vrijedio. Uzeo sam taj kadar, dodao Drexlera i od svega napravio duplericu. Zanimljivo, dok sam radio taj kadar, nisam bio svjestan da je i on nekakva posveta Moebiusu. Ali da, očito podsjeća. Štoviše, već sâm kontekst kako se glavni lik uopće našao u toj prostoriji djeluje kao nešto iz stripa Jodorowskog i Moebiusa… (smijeh)…
Spomenuli smo dramsku igru u tri čina koja se preko QR koda može slušati na YouTubeu, ali i čitati kao fiktivna knjiga biblioteke Vjeverica. To je igra “Vesta za nevjestu” Olea Pausa Ibsena, kako je navedeno norveškog mornara i brata Henrika Ibsena. Zbog čega upravo ta dramska igra?
To je napravljeno pod utjecajem drugog neovisnog američkog strip-autora, slavnog Arta Spiegelmana. On je tijekom 80-ih bio urednik strip-magazina Raw, koji se poigravao s različitim formatima. Jednostavno mi se svidjela ideja da se u dizajnu samog časopisa poigram s formatima. Evo, sad sam samog sebe uhvatio… To je zapravo album, ali cijelo vrijeme o njemu razmišljam kao o časopisu. Tako da je u konkretnom slučaju najprije nastala potreba za formom, nego samim sadržajem. Ta dramska igra nametnula se kao zgodna ideja, jer sam junak Drex Drexler u stripu čita tu knjigu. Ona ga smiruje, potrebna mu je za njegov duševni mir. Pomislio sam zašto ne bih tu knjigu uistinu i rekreirao, koju naravno nije napisao Ole Paus Ibsen. To je u cijelosti izmišljotina, koja mi se učinila kao zanimljiv humoristični dodatak. A nije zanemarivo ni to da sam s njom dobio skoro 40-ak dodatnih stranica… (smijeh)… Bilo mi je lakše napraviti tako, nego nacrtati još 40-ak stranica stripa. Na kraju mi je svakako drago da sam tako napravio. Hvatao sam rokove, bio sam u ‘cajtnotu’, a u takvim okolnostima čovjek postane jako kreativan. Mislim da je taj dodatak plus ovom izdanju. S time da možda nije jasno da je ovo prva od dvije predviđene knjige. Na kraju tih svemirskih pustolovina napisao sam da je riječ o prvoj knjizi, ali s obzirom da je sve toliko zagušeno različitim informacijama, ipak nije toliko naglašeno. Na omotu knjige to ne piše, ali objavit ću drugu knjigu koja će imati isti broj stranica.
Ne znam čime ću i kako nadmašiti tu ideju biblioteke Vjeverica, jer ne smijem se ponoviti. Morat ću smisliti nešto novo, u svakom slučaju neće biti Olea Pausa Ibsena… (smijeh)… Moram priznati da sam u radu na ovoj knjizi pribjegao umjetnoj inteligenciji, iako inače ne volim AI. Stvar je u tome što izvođenje audio-drame nisam mogao sam financirati, nisam mogao nekom profesionalcu platiti da mi sve pročita. Na nekoj web-stranici uspio sam generirati AI lik koji je sve pročitao na hrvatskom, pri čemu ima nekih grešaka u dikciji i u naglascima. To sam ipak postavio, a sve sam dodatno editirao i dodao neku glazbu. Na kraju sve izgleda zgodno i efektno, ali ne bi moglo biti izvedeno bez upotrebe umjetne inteligencije. Kojeg naravno ne podržavam, osobito ne u izradi ilustracija. Čak sam sklon tome da pokrenem neku inicijativu da Ministarstvo kulture i medija ili Grad Zagreb ne financiraju projekte koji se služe generiranjem ilustracija. Neka izdavačke kuće to slobodno rade, ali mislim da ne bi smjele dobivati dotacije iz javnih sredstava. Pretpostavljam da ni sami pisci ne bi pribjegli tome da im AI generira ilustracije. No možda i bi, recimo dali da im umjetna inteligencija napiše neke dijelove… (smijeh)…
Razgovarao Josip Grozdanić
Drugi dio razgovora s Matijom Pisačićem uskoro potražite na našim stranicama.