Peti dio razgovora s pokojnim majstorom domaće animacije, stripa i karikature Borivojem Dovnikovićem Bordom

Šesti i ujedno posljednji nastavak razgovora s pokojnim majstorom domaće animacije, stripa i karikature Borivojem Dovnikovićem Bordom

Kao što je svojedobno napisao pjesnik, prozaik, esejist i kritičar Đorđe Matić, Bordo je bio čovjek neobično živog i agilnog uma. Osoba ogromnog životnog i profesionalnog iskustva te sjajne memorije i u visokoj dobi. Hodajuća povijest domaće animacije, karikature i stripa te jedan od posljednjih pripadnika generacije koja je u mnogim segmentima ključno obilježila jednu epohu. Autor ovog razgovora slaže se s Matićem, razgovarati s Bordom uistinu je bila ne samo izuzetna privilegija, nego i posebno zadovoljstvo. U svakom trenutku 10-satnog razgovora koji se zbog pandemije koronavirusa protegnuo kroz dva poslijepodneva tijekom mjesec dana. Ponajviše zbog njegove srdačnosti i neposrednosti, razgovarajući s Bordom imali ste dojam kao da ga poznajete čitavog života i da ga znate, štono bise reklo, ‘u dušu’. To i nije bilo sasvim pogrešno, jer kroz njegove stripove, animirane filmove i karikature uistinu ste ga pratili i tako poznavali čitavog svog života. Neka i ovaj razgovor bude podsjetnik na lik i djelo velikog čovjeka i umjetnika koji je živio s olovkom u ruci.

Ako pratite hrvatsku animaciju posljednjih godina i već desetljeća, kakvim vidite stanje u njoj? Naše autorice i autori osvajaju nagrade i na prestižnim svjetskim festivalima i kod kuće, pa bi se reklo da tradicija naše odlične animacije i dalje živi.

To je jako dobro pitanje. Pojavom kompjutera u animaciji stigla je revolucija. Kompjuteri su revoluciju donijeli svugdje, pa i u animaciji. Nije teško naučiti animirati, a ni poslije nije teško raditi složene, komplicirane filmove. Nekad smo moje kolege i ja sve radili rukom. Sad se više tako ne radi, što je već vrlo velika stvar, a da ne govorim o tome da je danas moguće izvesti što god nekome padne na pamet. Naravno, sve zavisi o tome koliko se kompjuteri znaju koristiti. Mi smo godinu dana radili film „Veliki miting“, i kroz taj rad zapravo učili animaciju. I poslije smo se stalno usavršavali. A danas je normalno da se sve uči lakše, najviše zahvaljujući kompjuterima. Kad neki animator kod kuće radi film, jer više nije kao nekad da mora ići u Zagreb film na posao, taj film gotovo uvijek uspije. Jer, recimo da napravi deset sekundi filma, odmah može vidjeti rezultat svog rada. Dok smo mi, za razliku od toga, morali razvijati role filma, na 16-ici, pa film nositi na projekciju u Dubravu, jer u svojim prostorijama nismo imali uvjete za nju. I onda raditi ispravke da bismo došli do pravog rješenja. Danas napraviš dio filma i hop, vratiš unatrag i vidiš što si napravio, i odmah sve možeš ispraviti i raditi dalje. Dakle, radi se neusporedivo, užasno brže. Ali, ljudi kad nauče već nešto malo, kad ostvare neki mali pomak, odmah misle da su režiseri i autori, jer imaju ideje i znaju što žele postići. Pa rade kao nedoučeni autori. Neću reći režiseri, jer režiser obavlja dio proizvodnje filma, nego kao autori koji na papiru ili na ekranu stvaraju novi svijet. Stvar je u tome da se stalno mora učiti i usavršavati svoj rad, da bi filmovi kao konačni rezultati bili što bolji. Jer, ja sam recimo punih deset godina radio za druge. Ja, pionir animacije! Crtao sam i animirao za druge, i pritom se suočavao sa svim nevoljama i potrebama koje je rad na animiranom filmu preda me postavljao. Da bih tek kasnije počeo raditi kao samostalan autor. Danas mladi animator sve sam radi, i ne zna sve potrebne stvari, nije vješt u njima, a želio bi da mu film bude prikazan na nekom festivalu. Nekad je postojao znatno manji broj festivala. Festival nije mogao postojati u svakom gradu, jer je o tome odlučivala ASIFA. Međunarodni odbor ASIFA-e odlučivao je o tome kome će se dopustiti da se pokrene festival. Zagreb je bio u konkurenciji mnogih velikih gradova, a festival animacije (Animafest, op. J. G.) dobio je zbog Zagrebačke škole. Danas festival praktički može biti u svakom selu, ako u njemu postoji prostorija za prikazivanje filmova, ako se može okupiti žiri koji će možda biti plaćen, a filmovi mogu biti poslani i u kovertama. Sve je pojednostavnjeno, i doslovno svugdje se uz nešto nova i reklame može pokrenuti festival. Pa se onda dodijele i nagrade. I kad ti kažeš da su naši filmovi nagrađivani, ja ću ti odgovoriti na način koji se mladim kolegama možda neće svidjeti: danas nije nikakav problem dobiti nagradu. Danas se festival pokrene recimo u Čučerju, smisli se atraktivno ime i pozove nekog iz filmskog svijeta tko je ljudima poznat. Pa se filmovi gledaju, dodijele se i nagrade, ili se samo poštom pošalju diplome. Rijetko se za nagradu dodjeljuje novac, većinom se dijele diplome, plakete i nekakve figure. Tako da danas nagradu mogu dobiti mnogi mladi ljudi koji je u ono vrijeme nikad ne bi uspjeli osvojiti.

Imate bogato iskustvo sudjelovanja na prestižnim međunarodnim i svjetskim festivalima, na kojima ste osvojili više nagrada. Kakve ste dojmove o njima stekli?  

Nakon što sam malo smanjio rad, odnosno nakon izrazito aktivnog stvaralaštva, u 70-im, 80-im i 90-im godinama često sam odlazio na različite festivale. Doslovce od Japana i Kine do Kanade i Amerike. Tada sam vidio kakvi se sve filmovi šalju na festivale, a pored sebe sam imao većinom mlade članove žirija. U diskusijama nakon projekcija oni su toliko hvalili neke filmove o kojima ja nisam želio reći niti riječ. Tada nisam mogao ni razumjeti što im se u nekom filmu svidjelo. U početku sam se borio s njima, raspravljao o ovome i onome. Ali onda sam zaključio ‘ma baš me briga’, jer ako žele nagraditi loše filmove, neka ih nagrade. I danas se sjećam velikog broja filmova za koje ne znam zbog čega su uopće napravljeni. Neki su prekrasno nacrtani, pa i dobro animirani, ali nemam pojma što su autori njima željeli reći. Možda im to nije bi bilo važno, možda im je bilo važno stvoriti neku atmosferu, što također treba znati. Ali to je bilo sve. Mislim da među mladima ima dosta njih koji jednostavno nisu dorasli da budu autori, da troše na koncu društveni novac, i da se smatraju autorima. Tko god danas napravi film automatski ga se uspoređuje sa Zagrebačkom školom. Ne! Zagrebačke škole odavno nema, i nema smisla današnje crtiće uspoređivati s njom. Ona je bila u prostorijama Zagreb filma, bili su koloristi, kopisti, snimatelji i sve ostalo, i svi su bili tu, na jednom mjestu. To je bila škola, i u smislu da smo utjecali jedni na druge, da smo raspravljali u diskusijama, da smo međusobno komentirali filmove… Nismo ih službeno kritizirali, nego onako, među sobom. I tako smo djelovali jedni na druge, međusobno se poticali da radimo kvalitetne filmove. Ali i mi smo u jednoj mjeri bili precijenjeni. Recimo, kad bih ja s novim filmom došao na festival, gotovo je bilo pravilo da moram dobiti nagradu. Ma ne moram! Međutim, prema ovome kako stvari danas stoje, možda sam i zaslužio sve te nagrade… (smijeh)… Neki kažu da sam na kraju svog puta i da animaciju doživljavam na način na koji se ona više ne doživljava. Možda i jest tako. Ali neka me netko uvjeri da je tako, neka to javno kaže. Inače, u čemu je vic? Svakako, i danas ima jako dobrih filmova, ne želim ih imenovati. U svim umjetnostima, u književnosti, likovnim umjetnostima, pa i u filmu, uvijek imamo ljude koji znaju svoj posao i koji rade jako dobro. Naprimjer Svjetlan Junaković, koji je nedavno imao izložbu. On likovno radi toliko dobro da se ‘smrznem’ kad gledam neko njegovo djelo. On je talent! Ali nema mnogo takvih.

U prosincu ove godine proslavit ćete 90. rođendan, a i dalje svakog tjedna kontinuirano objavljujete karikature u tjedniku Novosti. Koliko se može provjeriti, najstariji ste aktivni karikaturist na svijetu. Također, dulje od dva i pol desetljeća crtate serijalizirani strip „Čipko i djed Filip“ u riječkom mjesečniku za djecu „Bijela pčela“. Tako ste i dalje aktivni u dvije od svoje tri djelatnosti, nedostaje još samo animirani film.

Animirani film je ipak posao koji je malo teži i zahtjevniji, ne mogu ga raditi sam za svojim crtaćim stolom. A i osjetio sam da nemam potrebu baviti se animacijom. Ponajprije, u animiranom filmu dao sam sve što sam mogao. Imam nekih filmova kao što je „Historija mode“, kojeg odavno više nitko ne spominje. Nemaju ga ni na univerzitetima, pa ga ne mogu ni prikazivati studentima. Tamo gdje bi trebalo, naravno, recimo na studiju primijenjene umjetnosti. Danas bi mi bilo prekomplicirano raditi animirani film. U ovim godinama tražim više komocije, i fizičke i psihičke. U svom stanu to imam, a tu se mogu baviti karikaturom i stripom. Karikaturu radim na onom stolu (rukom pokazuje na stol za crtanje ispod prozora), nešto i na ovom za crtani film (rukom pokazuje drugi stol), a imam i kompjuter kojim karikature šaljem u redakciju, pa onamo ne moram ni ići. Ista je stvar i sa stripom, koji šaljem u Rijeku. Zbog rada na karikaturama pratim štampu i televiziju. Pratim što se događa, jasni su mi problemi i ono što ne valja, kao i svim drugim stanovnicima ove države. I onda u karikaturama reagiram na to što čujem i vidim. Znam da te moje karikature neće ništa promijeniti ni pomoći, ali ipak mi znači kad mi netko kaže ‘joj, vidio sam ti karikaturu, dobra je’. Kad pomislim da odlazim, da sam na kraju životnog puta, mogu samo reći – i red je da odem. Što ću više? Jednom mi je netko od društvenih kritičara rekao ‘vi ste ostali u svom svijetu’. Opa! Tim riječima me je malo trgnuo. Htio je reći da danas živimo u novom svijetu. I bio je u pravu. To je njegov i njihov svijet. U njemu se priča da su nekad neki vodili Zagreb film i u njemu radili crtane filmove, a on ne zna što su ti radili. Možda i ne treba znati. Lijepo je ako zna, valjda neki studenti i znaju. Na moju veliku radost još uvijek sam živ, i ne osjećam da bih trebao otići. Ali bih želio da me jednom pozovu na Akademiju, što je trenutačno nemoguće jer virus ne da. Da me pitaju ‘kako ste vi to sjeli i počeli raditi crtani film, a da niste imali pojma što radite?’.

Već neko vrijeme pišete autobiografiju, pa kad bi mogla biti završena i objavljena?

Da, to je stara stvar. Nisam profesionalni pisac, pogotovo ne biografija odnosno memoara. Zaboga!… (smijeh)… Takve stvari se pišu kad je netko stvarno na kraju puta. Ali netko napiše recimo autobiografiju, pa živi još dugo. Dakle, dok još nije završio sve što je imao, ali želi knjigu o sebi. Već postoji monografija o meni („B… znači Bordo“ u izdanju Prosvjete iz 2006. godine, op. J. G.), ali to nisu moji memoari, nisu moje prave uspomene. Jednim dijelom sam sudjelovao u radu na monografiji, ali pisali su je drugi. U autobiografiji treba krenuti od toga kad sam počeo s ovim ili onim. A sve je bilo davno. Kad se nešto događa, ili kad sudjelujete u nekom događanju, sve treba zapisati. Sve imam zapisano u nekim fasciklima. U izdavačkoj kući Prosvjeta počeo sam raditi na nekim stvarima za buduću knjigu. Izabrao sam i naslov „Život s olovkom“, koji bi trebao ostati. Prosvjeta mi je već objavila neke stvari, pa su mi rekli da bi i nešto od toga moglo biti dio buduće knjige. Makar su to izdanja još od prije dvadeset godina… (smijeh)… Tako da već imam pokriveno masu toga iz života, a jedino što nemam je Zagrebačka škola, koja je zapravo i najvažnija. Najviše zbog Škole i radim na autobiografiji, jer za to treba posebno sjesti i pisati. Tu ima mnogo važnih i životnih i profesionalnih detalja. Jedan Oscar, pa početak rada na nekoj našoj seriji koja na koncu nije nikad završena, pa filmovi koje smo radili… To je ne nešto! Kad o svemu tome pišem nastojim biti objektivan, ne želim iznositi nikakve svoje stavove o ovome ili onome. Ne znam kad će knjiga biti završena i objavljena. Malo mi je i neugodno govoriti o svojim memoarima, jer onda zvučim kao Churchill s njegovim memoarima… (smijeh)… Ne želim biti pretenciozan, pa sam možda zbog toga sve nazvao uspomenama i stavio naslov „Život s olovkom“. Taj naslov je vrlo točan, jer sam olovku prvi put uzeo u ruke s tri ili tri i pol godine. Tako mije rekao otac. I od onda je nisam ispustio.

Razgovarao Josip Grozdanić